Klobučar – Jelaska – Papandopulo – Šipuš u izvedbi Cantus Ansambla na otvorenju 8. Đakovačkih rezova

Nešto više od 15 godina suvremena glazba u Hrvatskoj, ona hrvatskih skladatelja, ali i predstavnika međunarodne scene, uvelike živi kroz aktivnosti Cantus Ansambla koji je osnovan s ciljem istraživanja, otkrivanja i predstavljanja novih te dotad neistraženih sfera Nove glazbe. U petak 9. lipnja 2017. godine s početkom u 20 sati u Samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Đakovu očekuje Vam koncert upravo spomenutog Ansambla u organizaciji Đakovačkih rezova. Prva je to mini slavonska turneja koja završava u  Đakovu. Ulaz je slobodan za sve posjetitelje, a u nastavku pročitajte što Vas očekuje.

1.       Olja Jelaska, Leptiri

Trostavačna kratka skladba Leptiri, posvećena Cantus Ansamblu, nastajala je kao svojevrsni work in progress. Koncem lipnja 2005., Ansambl je prvo praizveo posljednji stavak Ružine latice u okviru zagrebačkog festivala na Sceni Amadeo, a potom je cjelovit opus praizveo u studenom 2005. na inaugurativnom koncertu ciklusa Gradovi glazbe Europske radijske unije koji je izravno emitiran na dvanaest europskih radio postaja. Djelo je osvojilo prestižnu Vjesnikovu Nagradu Josip Štolcer Slavenski za 2005. godinu. „Svojim opusima gotovo uvijek dajem izvanglazbene nazive, jer tako glazbeni sadržaj integriram sa svim onim što doživljavaju moja osjetila, osim sluha, dakako. Inspiraciju nisam tražila izvan glazbe, nego sam sadržaj povezala s jednim doživljajem iz prirode. U srednjem dijelu prvog stavka, koji je trodijelne forme i brzog tempa, tematski sadržaj donosi bas klarinet solo, dok u početnom i završnom dijelu sudjeluju svi instrumenti. Glazbeni sadržaj trodijelnog Noćurka postavila sam u niskim registrima tamnih boja zbog postizanja atmosfere zagasitih i treperavih boja. Brzi stavak Ružine latice napisan je vrlo virtuozno i donosi živu igru među instrumentima – igru koja slavi život, prirodu i postojanje.“

Olja Jelaska (Split 1967.), na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala je najprije studij teorije glazbe (1992.), a zatim i studij kompozicije u razredu prof. Marka Ruždjaka (1994.). U poljskome gradu Bialystoku 1995. godine i u kultnome središtvu suvremene glazbe Darmstadtu 1997. godine pohađala je seminare za skladatelje. Njezin glazbeni opus obuhvaća oko 30-tak skladbi koje većinom pripadaju komornim djelima. Dobitnica je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 1993. godine za djelo Aquerello, nagrade Hrvatskoga glazbenog zavoda 1994. godine, Vjesnikove nagrade Josip ŠtolcerSlavenski u 2006. god. za skladbu Leptiri. Godine 2007.god. nakladnička kuća Cantus i HDS objavili su i njezin autorski CD sa skladbama koje predstavljaju autoričinu prvu stvaralački i životnu fazu.
Živi u rodnom gradu i zaposlena je u zvanju izvanrednog profesora na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

2.       Boris Papandopulo, Komorna simfonija
I – II – III

Komorna simfonija nastala je u posljednjem desetljeću autorova života (1985.). Stjecajem okolnosti praizvedena je 18 godina kasnije, na prvoj viškoj Radionici Cantus Ansambla u kolovozu 2003. Tematski se idealno uklapa uz obvezujući dio Cantusova izvedbena profila, kojemu pripadaju i djela nacionalne baštine prošlog stoljeća. Ovaj kasni opus postao je standardni dio njihova repertoara. Tri stavka noneta (bez naziva) povezana su klasičnim formalnim postupkom i tonalnim strukturama koje skladatelj koristi maštovito i nekonvencionalno kako bi virtuozno istakao instrumentalne kombinacije gudačkog trija s kontrabasom i zvučne boje puhačkog kvinteta.

Boris Papandopulo (Honnef na Rajni, 1906. – Zagreb, 1991.), skladatelj, dirigent i pijanist, član JAZU, danas HAZU, nakon studija kompozicije kod Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji, na preporuku Igora Stravinskog, 1925. odlazi na daljnje školovanje u Beč. Po povratku u domovinu, dirigent je mnogih pjevačkih zborova, profesor na Gradskoj glazbenoj školi u Splitu, dirigent zagrebačke Opere, a u razdoblju od 1943. – 1945. i njezin ravnatelj te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskog krugovala. Nakon II. svjetskog rata, u dva navrata na dužnosti je ravnatelja Opere u Rijeci (1946./48 i 1953./59.) te djeluje kao operni dirigent u Sarajevu (1948./53.), Zagrebu (1959./65.) i Splitu (1968./74.), odnosno kao stalni gost dirigent zagrebačkog kazališta «Komedija» i Opere u Kairu. Nadasve brojan opus s više od 400 djela, upućuje na mnogolikost sastava, skladateljskih tehnika velikih stilskih raspona, oblika i uopće načina glazbenog izražavanja. Posjedovao je iznimnu glazbenu fantaziju, lakoću stvaranja i u jednakoj mjeri stvaralačku disciplinu što je njegovu opusu kao cjelini osiguralo vitalnost, a skladatelju status jednoga od najzanimljivijih autoriteta hrvatske glazbe XX. stoljeća.

3.       Berislav Šipuš, Tan Hetti

Tan Hetti (2006.) je prva u nizu skladbi nastalih unutar serije koja se bavi problemom zvuka komornog ansambla. Uglavnom su jednostavnog formalnog oblika, sa dva, tri ili više manjih odsjeka koju su povezani u jednu cjelinu. Temeljna ideja je izvesti čitavu seriju, spojenu u jedan veliki TN HTT, unutar kojeg bi neki instrumenti bili „izvučeni“ kao solisti. Sam glazbeni jezik je rezultat skladateljeve sklonosti prema improviziranoj glazbi, tj. prema neodređenosti, aleatorici i istodobno potrebnoj sukreativnosti samog izvođača ili čak čitavog izvodilačkog aparata, te sklonosti k modalnosti i dalekoj, zamagljenoj proširenoj tonalitetnosti. No, skladba Tan Hetti je i prva Šipuševa skladba nastala upravo za Cantus Ansambl. Praizvedena je na koncertu ansambla u Berlinu, u Konzerthausu 2002. godine, u okviru manifestacije Dani hrvatske kulture u Njemačkoj. Nakon te skladbe nastale su skladbe Tin Hatti za 6 instrumenata, praizvedena na Muzičkom biennalu Zagreb 2003. godine u izvedbi EAR Unit ansambla iz Los Angelesa te Ten Hotti, za glas i ansambl, nastala kao narudžba festivala Sounds New iz Cantenburya, a tamo ju je i praizveo Cantus Ansambl 2010. godine.

Skladatelj i dirigent Berislav Šipuš (Zagreb, 1958.), usporedno sa studijem povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirao je i diplomirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1987., klasa Stanka Horvata). U kompoziciji se usavršavao kod Gilberta Bosca u Udinama te Françoisa Bernarda Mâchea i Iannisa Xenakisa u pariškom Elektroničkom studiju UPIC. Dirigiranje je usavršavao kod Vladimira Kranjčevića, Željka Brkanovića, Krešimira Šipuša te kod Milana Horvata na Visokoj školi za glazbu u Grazu. Bio je stalni pijanist-korepetitor Baleta HNK u Zagrebu, nastavnik teorije glazbe na Glazbenom učilištu „Elly Bašić“ u Zagrebu, pijanist-korepetitor Bermudskoga baleta i producent u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Od 2001. do 2005. bio je ravnatelj Zagrebačke filharmonije. Bio je producent Muzičkog biennala Zagreb, a od 1997. do 2011. njegov je umjetnički ravnatelj. Živio je u Milanu i surađivao s Teatrom alla Scala kao pijanist-korepetitor u Baletu i Operi, asistent dirigentima u Operi i dirigent orkestra u produkcijama Baleta. Redovni je profesor Odsjeka za kompoziciju i glazbenu teoriju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Cantus Ansambl vodi od utemeljenja, 2001. Za svoje je skladbe dobio niz nacionalnih i inozemnih nagrada, među kojima su Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a, Vjesnikova nagrada „Josip Štolcer Slavenski“ te Odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti Ministarstva kulture Republike Francuske (2004.). Od prosinca 2011. bio je zamjenik ministrice kulture, a od travnja 2015. do siječnja 2016. godine ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske.

4.       Anđelko Klobučar, Glazba za Cantus Ansambl
Intrade – Intermezzo – Ricercare

 Skladba pod nazivom Glazba za Ansambl Cantus nastala je na poticaj Berislava Šipuša. Oblikovana je u tri kontrastna stavka. Prvi je u formi svečane uvodne Intrade, a srednji, Intermezzo, temeljen je na nekoliko pokretljivih epizoda koje se suprotstavljaju osnovnom, mirnom ugođaju stavka. Završni Ricercare nosi sve osobine polifonog sloga i stila oblikovanja čiji se slobodniji imitacijski postupci mogu usporediti s ranijim oblikom fuge po kojemu je stavak dio ime. Za djelo je karakteristična primjena suzvučja izvedenih pretežno iz disonantnih intervalskih slogova.

Akademik Anđelko Klobučar (Zagreb, 1931. – 2016.), skladatelj, orguljaš i pedagog, završio je studij kompozicije, orgulja i teorije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasama profesora Mile Cipre i Franje Lučića. Na istoj je akademiji do umirovljenja djelovao kao redoviti profesor. Daljnje usavršavanje nastavio je u Salzburgu (Anton Nowakowski, orgulje) i Parizu (André Jolivet, kompozicija). Na hrvatskoj i međunarodnoj glazbenoj sceni prisutan je od 1952. Kao skladatelj i orguljaš, prije svega zagrebačke prvostolnice, a onda i kao koncertni solist, veliki majstor škole orguljske improvizacije. Repertoar mu obuhvaća kapitalna ostvarenja svjetske i nacionalne orguljske literature za čije je interpretacije dobio niz priznanja, među ostalima Nagradu Vladimir Nazor za izvedbu ciklusa La Nativité du Seigneur O. Messiaena, dok njegovo plodno stvaralaštvo uključuje simfonijsku, koncertantnu, orguljsku, komornu, vokalnu, vokalno-instrumentalnu te filmsku glazbu. Nagrađen je visokim nacionalnim nagradama za skladateljska i izvodilačka postignuća te nagradama za životno djelo.